Napomena: nije za one s osjetljivih želucem
Nema dubine u ženama
o nema, do poneki otpali list.
Dodir bezbojan, mlak kao kišni suton
i osmijeh stvaran koliko odlazak u ogledalu
što ga narisa očerupan kist.
Robovlasnik svake želje, žene strast,
poređena sa Suncem posprdna opeklina.
Muškarac, divlji muž hrabrih koraka posrće. Zašto?
Žena, preostali prirode plam, košutu glumeć
livadom skače i zaklanja svake divote trag.
Pjesme su napisane, brisane, ispravljane, proživljene
ženama na slavu darovane.
Odjeknulo li je ijedno hvala?
Nema, o nema, u drskom biću da se traži
išta nalik riječi - hvala.
Od žene tražit ljupkost - to je zasigurno šala.
Ma samo jedan poljubac zauzvrat makar da bi
biće žena uzvratit znala.
Ha? Suza. Očajanje? Siroti muž, izgubljen plače.
I bolje, i utoliko bolje što žena ne umije
išta vrijedno, veselo, raskošno da dade.
Život! Koje tugljivo, sramno zdanje!
Priznajte muži, jedini dar žene obično je sranje.
A mi i dalje gordi, pakosni, nasilni,
nezadovoljni sobom, gluhi, slijepi,
beskrajno glupi i beskrajno imbecilni
kao muhe oko đubra subotom okupljamo se
da iskusimo osjet - tako besramno prozvan - mili.
Svaka Vesna, Đurđa, Maja, Điđi,
svaka Hana, svaka Petra,
svaka Ivana i Mimi
svaka žena koja u se hoće da me primi,
ko vas jebe, ko vas šljivi.
O neću, ne mogu da živim život
crn, ustajal i gnjio.
Neka, o neka preda vam se onaj,
koji ne voli život cio,
jer ja o ne mogu, o tako silno neću
da vam dadem sebe ijedan jedini dio.
A onaj koji kao guska slijepa
tumara kroz maglu
i vjeruje da ženama može da se divi
neka upamti stihe koji jedini istinu šire.
Njihova pamet - smijeh.
Njihova ljubav - posrnuli svijet.
Lica njihova, nema da se laže - kao ocvali prosječan cvet.
Njihovo biće - prirodna nužnost,
još samo puka, nesretna potreba.
Slika Fatima Fakro
